O Grčkama, bijegovima, revolucijama i učenju od starijih....

Sve se to desilo zbog današnjeg totalno iznenadnog posjeta zubaru, a prvenstveno zbog toga jer sam zubara obavljala za vrijeme posla. Totalno nespremna. Neočetkanih zubiju zatečena. 

Četkajući konačno, tu večer prije spavanja, svoje lijepe ne baš tako bijele zube, novom sensodyne četkicom i himalaya pastom za zube, opalila me nostalgija i došla sam do spoznaje koja mi je izrodila ideju uma. 

Pokrenimo revoluciju i recimo NE orbit žvakama! 

Naime, onomad, kada sam ja kao dijete dolazila kod oca u preduzeće, tata je, inače seljačina po krvi, uvijek u ladici imao četkicu i kaladont. Zlu ne trebalo. 

Popularistički sročeno, u kategoriji nekad i sad – nekad nisu postojale jebene korporacije niti su ikome padale napamet orbit jebene žvake za suzbijanje neugodnog daha, čišćenje zubnog plaka i ostale dentalne reperkusije. Sad više ne postoje četkice u ladicama uredskih ladičara. 

Stoga, draga priglupa hrpetino mase, pokrenimo revoluciju. Smrt kapitalizmu. Započnimo s orbit žvakama. 

Sori, četkajući svoje lijepe ne baš tako bijele zube, namjera mi je bila primarno zdravstvenog karaktera. A evo, metastaziralo i na druga polja. 

Ono što ostaje temelj svega - čemu žvakanje kad postoje četkice i ine interdentalne četkice i himalaya zubne paste, a i pročišćena voda, o ti lijeni sapiense? 

(Ovo s himalaja je zajebancija, ako netko nije shvatio. Ono, kao ironija. Ono, kao, priča je totalno slojevita. Inače, ono orbit se zapravo samo pojavljuje na račun toga što mi je mozak ispran od njihovih reklama. Mislim na sve žvake, i huba bube, čunge lunge, orbit za djecu, žvake u tubi, žvake u lizi, žvake u lopticama itd )

Idem u Ikeu i skrećem s teme

Bila sam u shoppingu. Išla sam si kupit novi ured. Ipak ja sad ganjam privatni bizmis pa trebam malo humanije uslove. Naravno, a di ćemo nego u Ikeu!? Provjereno. Barem neće bit kao naša dosadašnja kreacija po vlastitom izboru – mini stolić na koji jedva stanu monitor (koji baš i nije jedan od onakvih kakvih danas ima - velikih!), tipkovnica i miš. Za tipkovnicu i miša nema mjesta baš za držat ruke pa je uvijek bilo lakše spustit nešto od toga u krilo. I to smo sve radili sa niske, trošne, pohabane fotelje.

Ova nova bijela ploča koju djelomično zovem ured, sastavljena od dvije noge sa starog stolića, jednog starog nosača i jednog novog nosača za zid, i ova nova stolca na kotačće, koju drugo-djelomično zovem ured, rukonasloni od extra haj klas plastike, sjedište ugodnoga mirisa umjetne kože... Što hoću reć!? Možda bi nekome prosječnom građaninu (bez ukusa) to bilo nakaradno. Mislim, skupa sa svim ostalim u ovome stanu. Ali brate! Što ima prostora! Ured s magarca na konja.
 

I taaaako... dolazimo mi na blagajne i imaju neke blagajne s oznakom trudnice i invalida i dođe biser, koji od svih mogućih načina i pitanja, ja, baš ja, odaberem ono – mogu li ovdje i ovi... normalni ljudi!? Pita ljud koji je dvaput pripadao jednoj od tih skupina. A naginjem očito i ovoj drugoj. Ah da. Valjda to stanje ne smatram normalnim. Frajer u redu ispred mene smije se. Sebe valjda smatra normalnim.

Sličan mi se biser dogodio još u srednjoj školi, kad sam, almajkemi nehotice, na satu informatike, igrajući se u word-u (nakon što smo savladali Basic) uspjela potrefit kombinaciju simbola za invalide (jebote! opet invalidi!) i stiha – Hvala ti živote. I nisam ništa kapirala dok nije došla profesorica pogledat šta smo radili i otočkim (da ne kažem korčulanskim) dijalektom konstatirala – A, crni humor!? 

A zapravo ne, uopće ne. Majke su tad bile hit u glavi, a znak invalida nekako oduvijek simpa. (Jel ovo nakaradna konstatacija?). E a jesam spomenula da nas je onaj nakaradni stolić izašao šesto kuna? A nekad je koštao dvi thi mahke. 

aj bok.

https://www.youtube.com/watch?v=UxxajLWwzqY

Islandska saga - Hrvati na Islandu #2

Poprilično lako i brzo smo se odlučili na taj put, gledajući na to na način - a kad ćeš ako nećeš sad!? Dijete naravno nismo vodili sa sobom, pružili smo mu tjedan dana slobode od staraca. Uvijek smo se držali one da je sloboda u vezi najbitnija. 

Zamišljali smo razvijenu zemlju sa dostupnim Internetom pa smo, smišljajući finalnu logistiku oko brige za dijete, odlučili S smartphone ostaviti babi i didu da kakti možemo besplatno komunicirati s njima, čuti kako je on, primati slike i sl. 

Kasnije smo shvatili da smo se grdno prevarili. Došli smo u zemlju u kojoj je ovca, konj, vodopad ili vulkan učestalija pojava od čovjeka. Nabasati na wi-fi? Prava rijetkost. Besplatan? Čisto čudo!! K tome, moja super mreža je toliko brutalno super da nisam imala roaming tako da smo većinu vremena provedenog na Islandu bili odsječeni od obitelji, od djeteta, jedno vrijeme čak bez ikakve mogućnosti da se s nama stupi u kontakt. Dobra logistika štono bi se reklo.

Isprva nas je bilo četvero u planu, no kasnije nam se pridružio i neodlučni H. Svoje naknadno učlanjenje u grupu smo mu debelo naplatili. Morao je, u kompi s nama curkama, naći 2 smještaja za svoj dio otoka. Uf. Nije mu bilo lako. Mislim sa samim sobom. A mi mu naravno nikako nismo niti pokušali olakšati.

H... Čovjek sa ogromnim fotićem i ogromnim objektivom, ogromnim mobitelom, još jednim ne tako ogromnim mobitelom za auto (u službi đi-pi-esa, u narodu uvriježen kao Bojana ili Nevenka), punjačem za svaku od tih naprava, auto-punjačem ne sa jednim već sa dva utora… ne znam jesam li štogod zaboravila? Uglavnom, gdje god bi se smjestili taj bi zauzeo sve utičnice. E da, od opreme je još posjedovao i dvije memorijske kartice. I rezervnu bateriju za onaj prvi ogromni mobitel. 

Fotke s fotića nikad nismo smjele „u hodu“ gledat jer mu se troši baterija, sa naglaskom na prvo a. 

Uz svu tu opremu, na chek-inu je, začuđujuće, uvijek bio najlakši među nama. 

Na Islandu zamijećen kao Čistunac prljavih misli.

Pristojan dečko, službeni paparazzo putovanja, čovjek koji je sa zadnjeg sjedišta našeg auta nebrojeno mnogo puta zaustavljao u vječnost islandske krajolike. 

H! Eno slap! Checked! H! Opet slap! Checked! H! Ovca! Checked! ...

Čovjek kojemu isto tako nebrojeno mnogo puta nije bilo teško za svako to okidanje iznova skidati i vraćati natrag poklopac objektiva, pospremati fotić na mjesto, pa malo mobitel u ruke, pa pripreme za poziranje, pa koordinate...

H olmajti, čovjek koji je pokrivao sve kutove.

Individua koja bi jutrima uronila u najdublje kutke sebe pokušavajući pronaći inspiraciju i ostaviti naš trag u Knjizi dojmova. Izvirale su iz njega, poput bujice, jedinstvene misli tipa super gazda, jako nam se svidjelo, predivna zemlja, divan smještaj, ovaj, e baš ovaj nam je bio najbolji dosad ...

Instiktivna strana njega je davala puno kvalitetnije i smiješnije prijedloge koje ne mogu sad ni citirati, al imaju veze sa onim, nama svojstvenim, srčanim pičkaranjem kako nam je sve jebeno u pičku materinu dobro. Sa naravno završnim pozdravom iz Hrvatske.

Pitanje je kad bi na tu stranicu Knjige dojmova naletio netko tko bi to razumio? 

Hmmm… On the other hand… Baš smo u toj kućici naletjeli na napu marke Gorenje, tako da bi se po nekom Murphyjevom zakonu vjerojatno vrlo lako i našao taj jebeni sretnik kojem bi naš pozdrav vjerojatno bio jebeno u 3 pičke materine smiješan. Šteta. Balkanci-Svijet: 1-1. 

Skroman u svojoj biti, H je bez pogovora prihvatio vožnju u drugom razredu. „Veliki“ dečki M i S zaslužili su prednje pozicije odnosno uloge vozača i suvozača. Toliko aktivno su sudjelovali u cjelokupnom planiranju da nisu znali ni kad ono idemo, gdje idemo, koliko dugo… No čak i takvi su nas uspjeli bez greške provesti očaravajućim cestama Islanda, mein roidima, predivnim of-roidima... Što reći osim svaka čast i hvala vam na tome!?

Nismo imali predetaljno razrađen plan, samo okvirnu rutu kretanja, od smještaja do smještaja. Na ruku nam je išlo godišnje doba, odnosno prirodna pojava poznata kao ponoćno sunce ili polarni dan. To će reći da sunce uistinu zađe oko ponoći i onda kao nastupi mrak, ali taj mrak zapravo nije pravi mrak već samo lagani sumrak koji traje svega par sati dok sunce opet ne izađe!

Little bit of facts

Island je najzapadnija europska država, površine kao dvije Hrvatske (103.000), stanovnika kao Split i pol (300.000). Spoj Sjevernoameričke i Euroazijske kontinentalne ploče prolazi dijagonalno po sredini otoka tako da je Island teoretski i zemlja koja sjedi na dvije stolice tj. dva kontinenta. Otok vulkanskog podrijetla, vrlo aktivno područje. 

Kada ti padne napamet put na Island, planiraš toliko dana da uspiješ obići krug oko otoka, biraš samo smjer, clockwise ili counter clockwise. Mi smo išli prema dole, obrnuto od kazaljke na satu.

Postoji jedna glavna, dvotračna cesta, tzv. Ring road, koja kruži obalom oko otoka. Većina stanovništva i živi na obali, unutrašnjost zemlje je nenaseljena, ispresijecana malim, neasfaltiranim cestama koje zimi nisu ni otvorene, a ljeti se na većinu njih smije samo sa 4x4 pogonom. Prilagođeni Jeepovi sa bolesno velikim gumama (uvezeni iz SAD-a) omiljeno su prijevozno sredstvo jednog, kak bi reko H-"tipičnog" Islanđanina i najnormalnija pojava. 

U jednom je trenutku M uhvatila auto-manija pa je usred vožnje skrenuo na pumpu da prođe blizu tih čudovišta, a onda je i zaustavio auto i izašao se slikati kraj jednog takvog primjerka, čisto da usporedi svoje proporcije s proporcijama tog „auta“. 

Jedanaest posto zemlje je prekriveno kilometar debelom ledenom kapom, ispod koje su vulkani, a gdje nisu vulkani se kontinentalne ploče razvlače stvarajući doline lave između. 

Slovi kao jedna od najskupljih država na svijetu, poznati nordijski standard. Moj kompić (Slikač) nedavno je bio kod frenda u Švedskoj. Danas, kaže, svaki dan pije kavu u Sheratonu kol'ko mu je jeftina. Nakon što se vratio iz Švedske, jel!?

Premda i dalje visoki, troškovi života su prije 2008. i bankrota islandskih banaka bili još i viši, odnosno destinacija pristupačna samo rijetkima. Unatoč svemu, cijene goriva su im, zamislite, skoro kao kod nas. Njima je to valjda bagatela jer tko bi inače tankao te grdosije na cestama.

Još jedna zanimljivost, oprečnost koju ne možeš ne zamijetiti. Na raspolaganju im je toliko prazne zemlje, najbliži susjedi su skoro kilometrima međusobno udaljeni. Ipak, u cijelom tom prostranstvu njihovi životni prostori su mahom male, skromne, neugledne kućice. Vjerujem da oni nemaju problema sa bespravnom gradnjom i legalizacijom istoga.

Sličnosti sa ostalim skandinavskim zemljama, osim po standardu, ima i po pitanju alkohola. Naime, od 1915. do 1922. na snazi je bila potpuna prohibicija, a onda su španjolski trgovci rekli nećemo uvoziti vašu ribu, ako vi ne počnete uvoziti naše vino. Pivo je bilo zabranjeno do 1989., iznimka su light inačice sa 2-3% alkohola koje se mogu naći/kupiti u običnim dućanima i na pumpama. Sav ostali alkohol prodaje se u prerijetkim državnim prodavaonicama i preskup je. Tome u prilog govori činjenica da je aerodrom u Keflaviku jedini koji i na izlazu ima Duty free shop, neizostavnu stanicu za kupnju povoljnijeg alkohola. 

Island – vulkanski otok prepun još uvijek aktivnih vulkana, prekrivenih ledom, koji kad se počnu topiti se slijevaju na sve strane u ogromne rijeke i formiraju milijarde vodopada, ima tu i gejzira, crnih plaža, pustopoljina lave… 

Mah… kad razmislim, ništa posebno. Nakon sedamdesetog vodopada voziš se zijevajući – uauuuuaaaaaa još jedan… Gejzir na lijevo!!! Ahammm…

To be continued...

Islandska saga - Hrvati na Islandu

Iiiii vratili smo se! Živi i zdravi! Safe and sound.

We didi it! Taj famozni put na Island! The fiVe of us!

Trebalo je preživjeti divljinu i pustoš i šest dana provesti vozeći se u autu s još četvero ljudi, obilazeći krug oko otoka. Cca 2000 km. Ali kako ono vele, strah od nepoznatog događaja gori je od samog događaja…

Ekipa je više-manje poznata, čokoladni i u boji, i jedan pridruženi stari/novi član, poznatiji kao H. Ili onaj V iz fiVe. Jedan od blizanaca; rođen na isti datum kad i m; obrnutog datuma od S, mjesec isti. Čisto malo za informaciju, par nebitnih podataka.

Išli smo s punom zimskom opremom provesti 6 dana ljeta na Islandu. 

M se odmah pitao tko bi normalan tako želio provest godišnji!? 

Zakaj ne!? Ic samting totali difrent!

Letovi redom nisko budžetnim avio kompanijama, auto diesel, smještaj max 30€/osobi, hrana smeće. To se zove cutting budget. Iliti Štekeri on the roid. Main roid 1! 

Sve je bilo žrtva kresanja budžeta pa smo tako npr. odlučili nositi svoje vreće za spavanje umjesto negdje plaćati posteljinu. U početku smo, naivno, mislili kupiti vreće (one od 100kn max), no naposljetku smo ipak pribjegli posuđivanju. Osim vrećama, kufer za dole smo natrpali trajnom hranom - mesnim doručcima, raznolikim paštetama, ribljim konzervama, hašeima i goveđim raguima. Čak smo nešto uspjeli i vratiti! 

Problematična je bila ručna prtljaga koja nam je bila prekrcana, a time i preteška za stroga pravila low cost kompanija. Međutim nema te zamke koju jedan tipični Balkanac neće sa zadovoljstvom pokušati izbjeći. Ako se pritom sistem treba zajebat, zadovoljstvo je to i veće, a domišljatost ingeniozna.

Najzabavnije je bilo na londonskom aerodromu odnosno chek-inu za Reykjavik. Maksimalna dopuštena kilaža je bila 8kg, a mi smo redom imali 9kg naviše. Uvjerljivo prvo mjesto držao je M, koji je, osim što je imao najviše najveće odjeće (čak i više od svoje ženske polovice), „morao“ nositi i službeni laptop koji sam teži 5kg. Uz to je još ponio nekoliko trenirki, par traperica, majica dugih, kratkih… Ma ono, čovjek je želio biti spreman na sve! 

Izazov je dakle bio pred nama. Tko ne riskira ne profitira! Mirno smo se povukli sa strane, u blizinu vage, rastvorili kufere i krenuli na posao. Sve što se dalo potrpati u džepove smo potrpali, sve što se dalo navući na sebe i oko sebe (po mogućnosti sa džepovima!) smo navukli. Bio je već kasni let pa nije bilo baš puno znatiželjnih pogleda uperenih u nas. Osim pogleda aerodromskih zaposlenika. 

Svačije stvari su bile po svima. Takvi natovareni smo još samo trebali proći rendgen. Hoćemo li uspjeti? 

Tko ne iskuša ovakve egzibicije nikada zapravo ne sazna dokle sežu one interesantne, nepisane granice. A vjerojatno ima i one - sreća prati hrabre. Ili budale. Hrabre budale. 

Znači, ako ste se oduvijek pitali smijete li ući u avion noseći na glavi majicu s kapuljačom, u čije ste rukave na primjer smotali traperice i ugurali tenisice, odgovor je da! Glatko prolazi čak i britansku policiju! Isprobano! Balkanci-Svijet: 1-0.

S prvom pobjedom u rukama, sletjeli smo na islandsko tlo, na aerodrom Keflavik u blizini istoimenoga grada, oko 23h po lokalnom vremenu (dva manje nego u Domovini), vani je bio lagani sumrak, kiša, vjetar, hladnoća.

Obećavajuće. Ne. 

Inače, islandsko vrijeme je poznato po svojoj prevrtljivosti u svakom mogućem pogledu pa smo vjerovali da će biti bolje. Kvragu, pa ljeto je!?

Gubili smo se po zgradi aerodroma pokušavajući naći kontrolu, i kad smo ju napokon našli, imali smo poseban doček. Bilo je: Follow me. Nismo imali blage veze što se dešava. Bojali smo se da nije radi uvoza prehrambenih namirnica. Samo to ne!! 

Ipak nije bilo radi hrane. Par dana prije našeg dolaska Islanđani su se baš riješili nekih nesretnih azilanata, čudnog li čuda, riječ je bila o Hrvatima, pa su se lagano uzvrpoljili kad su skužili da dolazi još pet novih. Istim avionom!? Are we reliving it?!?

 

Ma neee, nismo mi ti… Mi smo samo skupina priprostih Štekera koji, O Kontrer, žele čim prije pobjeći s tog skupog otoka. 

Dođoh, vidjeh, pobjegoh…

To be continued...

LIKAC FRIKAC iliti BITI RODITELJ

Uvijek sam znala da ću jednog dana imat djece. Točnije, htjela sam to. Ne tada kada sam to „znala“, nego jednog dana.

Svojevoljno sam ostala trudna sa 29.  Još sa 27 sam bila miljama daleko od toga. Npr. u Crnoj Gori. Na jednom super koncertu. Jednom od onih nemosh-vjerovat putovanja, od trenutka kad smo kupile karte do trenutka kad smo za neiskorištene autobusne karte uspjele dobiti povrat novca. Nas tri.

Da pređem na stvar, jednu smo izgubile netom što smo ušle na koncert, a nas druge dvije tuke smo se gotovo cijelu večer trpale i gurale u gooooomili natiskanih ljudi, pokušavajući se što više približit bini, dok smo za isto to vrijeme u svojim džepovima imale ulaznicu za ugodno popunjeni fan pit. Za koji nismo shvatile da se u njemu ne nalazimo. Mislim, shvatile smo, pred kraj koncerta. I to zato što smo trebale na wc. Grlo se močilo, Red bul se točio...
U fan pitu nas je, logično, cijelu večer i čekala i očekivala naša prva frendica, sama. Ispočetka je zer'cu bila napižđena na nas, ali zanemarivo naspram količine našeg idijotizma, mene i ove druge frendice, jel!?

Ponekad zbog takvih i sličnih i brojnih scena u mom životu (koje kao ne priliče ulozi roditelja) pomislim da je to možda razlog zašto još uvijek u čudu gledam u tog malca. Likca koji je kao moj sin. 

Ali to nije sve! 

Moj MUŽ je njegov OTAC!?

S druge strane, postoje ljudi koji ne znaju tu stranu moje „osobnosti“, kao npr. moja mama, kojoj je jednako tako teško pojmit mene kao majku, njega kao mog sina itd. 
Oh how lovely!

S treće strane, jedna moja frendica se i nakon 7 godina strese kad ju mala nazove mamom...

Enivejs... malac je bio jedna od ružnijih beba u rodilištu. Fakat. Jedna od prvih posjeta u bolnici završila je sa S tužnom facom kak mu je sin jjjuužžan. :D

Nakon ne znam ti koliko sati „prirodnog“ poroda bez epiduralne anestezije, izašel je T., smežuran i čunjoglav. Na toj maloj staračkoj glavici svaki dio je bio preizražen. Počevši od nasljedstvom modificiranog nosa, preko ušiju, usta… itd, itd. 

Jedino je ono što je trebalo biti veliko bilo malo.

Nakon par mjeseci počinjao je izgledat normalno, a danas me ljudi redovno pitaju jeli curica ili dečko. Kao sladak je kao curica. Ili kao ima frčkice kao curica. Ili kao nosi šarenu robicu, kao curice. Nemam pojma što od navedenog. 
Što se tiče ponašanja, tu je uvijek bio za poželjeti. A da ne pričam o osobnosti. Dijete koje je nasmijati na glas čista umjetnost.

Očekuj neočekivano

Kao i svi normalni kršćani proslavili smo i ove godine Uskrs, taj najvažniji kršćanski blagdan. Bili smo u punom sastavu, kako veli S – napokon cijela obitelj na okupu. Naime, udomili smo za vikend našu dragu Mt.

Ravnopravno smo se podijelili oko klopice, ona je donijela samo ogromnu domaću pincu, komad domaće slavonske šunke, domaće mlade kapule, domaćeg vina, crnog i bijelog, a mi smo pridonijeli domaćim jajima iz dućana, domaćim sirom i vrhnjem sa kioska i seljačkim oblatnama (koje S jako voli).

Oblatne su ispale preslatke. Dok sam mazala kremu ponovila sam naglas nekoliko puta kako su oblatne preslatke. Preslatke su. Shit. Preslatke su. Kako nije bilo S nikakve reakcije, morala sam reagirat na tu nečujnu provokaciju i pitat ga izravno jel on nema baš nikakav komentar na moje ponavljanje „preslatke su“!? On me na to klasično-muški-zbunjeno pogledao i za par trenutaka izrazio svoju iskrenu zahvalnost, citiram – a što da ti kažem na to… Hvala ti što su ti ispale preslatke. Bila sam jako zadovoljna odgovorom. Retardirano pitanje traži jednak takav odgovor.

Tradicionalni blagoslovljeni uskršnji doručak nas mlade 30inešto godišnjake uobičajeno dočeka na stolu kad se probudimo oko podne, mamurni. Za to se pobrine nečija mama.

Kako smo ovaj put bili baš baš prepušteni sami sebi, nije nam bilo druge nego glumiti te iste mame. Bila sam jako ponosna na nas. Bili smo tako odrasli. Odgovorni. Ustali smo se ujutro iako se sat pomicao unazad, spremili se, kako nalažu pravila nismo ništa stavili u usta i zaputili se s djetetom na blagoslov hrane i misu.

T je naravno brijao okolo, vrludao u šumi nogu, zavirivao u svaku vrećicu/košaru koja mu se našla na putu, gledao tuđe kišobrane, rastopio se kad bi vidio djecu. Vrhunac svega je bio kad je došao do jednog dječaka, raširio svoje rukice i zagrlio ga, onako baš od srca, okrenuo se i nastavio dalje sa svojom istraživačkom misijom.

Blagovali smo taj fini blagoslovljeni doručak, netko manje, netko više, ne bih sad nikoga htjela posebno prozivati ako je možda malo više pojeo (možda ja!?). Budući da smo menu-om pokušali simulirati slavonsko podneblje, za ručak smo/sam pripremala najfiniji dio svinjice, po prvi puta u svom životu. Iako imam averziju prema svinjetini i mesu općenito dok ga pripremam, moram priznat da je ovaj najfiniji dio svinje stvarno fin! Čak i meni bio. A i mojoj punoj obitelji takođee.

Popodne su nam se najavili na kavu kumovi M&R, i Gospođa Um. Moja sestra je zvala, ne mene već mog muža, samo da pita šta mi radimo, šta smo jeli, kako smo to pripremili, otkud nam, jesmo li bili na misi, u kojoj crkvi, jesmo li sjedili, di smo stajali, šta T radi, kakav nam je plan…itd. Moj muž inače jako voli moju obitelj, kako on od milja kaže - A-i. I sva naša pitanja.

Taman što smo ručali došli su nam M&R. Nismo uspjeli ljude niti ponudit kavom kad je počelo.

Otvaraju se vrata od dnevne sobe, oni ulaze. Jedan po jedan. A-i.

Naime, moj tata je vlasnik stana u kojem mi živimo pa shodno tome on ima i ključ od tog istog stana, a shodno tome ima i punopravno ovlaštenje upasti nenajavljen, u bilo kojem trenutku, ne uzimajući u obzir eventualno nečiju privatnost. A nama je, eto, to na primjer skroz normalno. Jedno vrijeme sam se bunila da barem nazove, makar minutu prije ili pošalje poruku da je u blizini. To ga je jako uvrijedilo i svaki put kad bi ja došla kod njih on bi mene provocirao šta ja radim tu i zašto se nisam najavila da ću doć. 

A šta ćeš. Tejk it ot liv it. Njegov stan, njegova pravila.

Mama, tata, sestra, muž, djeca. Tihi vrebači. Čak ih nismo čuli na hodniku da prilaze. Samo scena upadanja u sobu i naši zbunjeni pogledi. Njihove ruke pune vrećica, nose iz svojih kuća sve jestivo što su imali – šunke, sira, jaja, hrena, janjetine, vina, mineralne, rakije, kolača… Ništa ih ne može iznenadit.

M&R se jadni pogledavaju, neugodno im što „smetaju“, ja se zbunjeno ispričavam da nisam znala za ovu najezdu, A-i zauzimaju svoje pozicije, M&R završavaju zbijeni u kutu kauča…

No, ubrzo smo svi opustili, a pridružila nam se i Gospođa Um. Ona nema ključ od našeg stana.

Najednom zvoni staroj mobitel. Sve nam je jasno. Brat zove! Di ste? Evo u S, dolazite! Stižemo.

Brat, žena, djeca.

Ugodno četveročlano uskršnje dopodnevno chillanje neočekivano se pretvorilo u sedamnaesteročlani popodnevni tulum. Na nepunih 50 kvadrata. Vrijeme odmiče, toči se vino, rakija, daj malo i pive, baš mi paše, djeca tankaju kolu, urliču, razbacuju, igraju graničara… Ma divota. Vrijedi ona stara – di čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna.

Ipak su u jednom trenutku odlučili otići svojim kućama, i to poprilično rano, tipa kad je T pomalo počeo padat s nogu od umora. Ja sam im se zahvalila što su došli, a oni su se zahvalili što smo ih primili. Kao da smo imali drugog izbora!?

T je uživao. Preskočio je popodnevni spavanac tako da je fizički bio pripremljen za ono što je tek slijedilo – M&m. Nije gotovo dok nije gotovo. Neočekivano, ali najavljeno. Naime, naš frend M iz Istre, po struci građevinac, taj je tjedan bio baš u Istri na terenu pa je do zadnjeg bilo neizvjesno hoće li moći doći ili ne. Ipak su se zaletili do nas.

Guštamo Mt i ja na balkonu, pridruži nam se M, pričamo o lijepom vremenu, pitam ga ja kad si došao, kaže on danas popodne. Kažem ja Nije lako vama terencima, misleći čovjek jadan na blagdan radio, putovao… Da... U petak sam došao doma (kod mamice op.a), izašao van, razbio se ko svinja, subotu prespavao, u nedjelju se nažderao i poslije ručka krenuo za ZG. Oboje zaključimo da stvarno nije lako njima terencima. A pogotovo ženama terenaca.

M&m su bili iznenađujuće kratko, toliko kratko da nisu uopće stigli zauzet čelne pozicije na kauču. Doduše, Mt je bila prepreka koja se nije dala – sa najvećim jastukom na najboljem dijelu kauča ležala je tiho kao bubica, neprimjetno postojala, da joj se slučajno tkogod ne bi obratio, ne daj bože ju inkomodirao. To je skroz pobrkalo m planove koja se nikako nije mogla namjestit za svoj uobičajeni Zzzz-status u gostima (iako je u prethodna 24h prije toga spavala cca 16h). Kasni dolazak, terenska iscrpljenost, alkohol sa malo promila, nemogućnost poštenog ležanja, srdačnost domaćina… sve su to čimbenici kojima smo se uspjeli riješiti gostiju u neko pristojno doba. Noći. Fjuhh.

Duuuug je bio taj dan, veseo i bogat. Taj naš prvi odrasli Uskrs.