O Grčkama, bijegovima, revolucijama i učenju od starijih....

Sve se to desilo zbog današnjeg totalno iznenadnog posjeta zubaru, a prvenstveno zbog toga jer sam zubara obavljala za vrijeme posla. Totalno nespremna. Neočetkanih zubiju zatečena. 

Četkajući konačno, tu večer prije spavanja, svoje lijepe ne baš tako bijele zube, novom sensodyne četkicom i himalaya pastom za zube, opalila me nostalgija i došla sam do spoznaje koja mi je izrodila ideju uma. 

Pokrenimo revoluciju i recimo NE orbit žvakama! 

Naime, onomad, kada sam ja kao dijete dolazila kod oca u preduzeće, tata je, inače seljačina po krvi, uvijek u ladici imao četkicu i kaladont. Zlu ne trebalo. 

Popularistički sročeno, u kategoriji nekad i sad – nekad nisu postojale jebene korporacije niti su ikome padale napamet orbit jebene žvake za suzbijanje neugodnog daha, čišćenje zubnog plaka i ostale dentalne reperkusije. Sad više ne postoje četkice u ladicama uredskih ladičara. 

Stoga, draga priglupa hrpetino mase, pokrenimo revoluciju. Smrt kapitalizmu. Započnimo s orbit žvakama. 

Sori, četkajući svoje lijepe ne baš tako bijele zube, namjera mi je bila primarno zdravstvenog karaktera. A evo, metastaziralo i na druga polja. 

Ono što ostaje temelj svega - čemu žvakanje kad postoje četkice i ine interdentalne četkice i himalaya zubne paste, a i pročišćena voda, o ti lijeni sapiense? 

(Ovo s himalaja je zajebancija, ako netko nije shvatio. Ono, kao ironija. Ono, kao, priča je totalno slojevita. Inače, ono orbit se zapravo samo pojavljuje na račun toga što mi je mozak ispran od njihovih reklama. Mislim na sve žvake, i huba bube, čunge lunge, orbit za djecu, žvake u tubi, žvake u lizi, žvake u lopticama itd )

Idem u Ikeu i skrećem s teme

Bila sam u shoppingu. Išla sam si kupit novi ured. Ipak ja sad ganjam privatni bizmis pa trebam malo humanije uslove. Naravno, a di ćemo nego u Ikeu!? Provjereno. Barem neće bit kao naša dosadašnja kreacija po vlastitom izboru – mini stolić na koji jedva stanu monitor (koji baš i nije jedan od onakvih kakvih danas ima - velikih!), tipkovnica i miš. Za tipkovnicu i miša nema mjesta baš za držat ruke pa je uvijek bilo lakše spustit nešto od toga u krilo. I to smo sve radili sa niske, trošne, pohabane fotelje.

Ova nova bijela ploča koju djelomično zovem ured, sastavljena od dvije noge sa starog stolića, jednog starog nosača i jednog novog nosača za zid, i ova nova stolca na kotačće, koju drugo-djelomično zovem ured, rukonasloni od extra haj klas plastike, sjedište ugodnoga mirisa umjetne kože... Što hoću reć!? Možda bi nekome prosječnom građaninu (bez ukusa) to bilo nakaradno. Mislim, skupa sa svim ostalim u ovome stanu. Ali brate! Što ima prostora! Ured s magarca na konja.
 

I taaaako... dolazimo mi na blagajne i imaju neke blagajne s oznakom trudnice i invalida i dođe biser, koji od svih mogućih načina i pitanja, ja, baš ja, odaberem ono – mogu li ovdje i ovi... normalni ljudi!? Pita ljud koji je dvaput pripadao jednoj od tih skupina. A naginjem očito i ovoj drugoj. Ah da. Valjda to stanje ne smatram normalnim. Frajer u redu ispred mene smije se. Sebe valjda smatra normalnim.

Sličan mi se biser dogodio još u srednjoj školi, kad sam, almajkemi nehotice, na satu informatike, igrajući se u word-u (nakon što smo savladali Basic) uspjela potrefit kombinaciju simbola za invalide (jebote! opet invalidi!) i stiha – Hvala ti živote. I nisam ništa kapirala dok nije došla profesorica pogledat šta smo radili i otočkim (da ne kažem korčulanskim) dijalektom konstatirala – A, crni humor!? 

A zapravo ne, uopće ne. Majke su tad bile hit u glavi, a znak invalida nekako oduvijek simpa. (Jel ovo nakaradna konstatacija?). E a jesam spomenula da nas je onaj nakaradni stolić izašao šesto kuna? A nekad je koštao dvi thi mahke. 

aj bok.

https://www.youtube.com/watch?v=UxxajLWwzqY