Bila sam u shoppingu. Išla sam si
kupit novi ured. Ipak ja sad ganjam privatni bizmis pa trebam malo humanije
uslove. Naravno, a di ćemo nego u Ikeu!? Provjereno. Barem neće bit kao naša dosadašnja
kreacija po vlastitom izboru – mini stolić na koji jedva stanu monitor (koji
baš i nije jedan od onakvih kakvih danas ima - velikih!), tipkovnica i miš.
Za tipkovnicu i miša nema mjesta baš za držat ruke pa je uvijek bilo lakše spustit
nešto od toga u krilo. I to smo sve radili sa niske, trošne, pohabane fotelje.
Ova nova bijela ploča koju djelomično zovem ured, sastavljena od dvije noge sa starog stolića, jednog starog nosača i jednog novog nosača za zid, i ova nova stolca na kotačće, koju drugo-djelomično zovem ured, rukonasloni od extra haj klas plastike, sjedište ugodnoga mirisa umjetne kože... Što hoću reć!? Možda bi nekome prosječnom građaninu (bez ukusa) to bilo nakaradno. Mislim, skupa sa svim ostalim u ovome stanu. Ali brate! Što ima prostora!
I taaaako... dolazimo mi na
blagajne i imaju neke blagajne s oznakom trudnice i invalida i dođe biser, koji
od svih mogućih načina i pitanja, ja, baš ja, odaberem ono – mogu li ovdje i ovi...
normalni ljudi!? Pita
ljud koji je dvaput pripadao jednoj od tih skupina. A naginjem očito i ovoj
drugoj. Ah da. Valjda to stanje ne smatram normalnim. Frajer u redu ispred mene smije se.
Sebe valjda smatra normalnim.
Sličan mi se biser dogodio još u
srednjoj školi, kad sam, almajkemi nehotice, na satu informatike, igrajući se u word-u (nakon što smo savladali Basic) uspjela potrefit kombinaciju simbola za invalide (jebote! opet invalidi!) i
stiha – Hvala ti živote. I nisam ništa kapirala dok nije došla profesorica
pogledat šta smo radili i otočkim (da ne kažem korčulanskim) dijalektom konstatirala
– A, crni humor!?
A zapravo ne, uopće ne. Majke su tad bile hit u glavi, a znak invalida nekako oduvijek simpa. (Jel ovo nakaradna konstatacija?). E a jesam spomenula da nas je onaj nakaradni stolić izašao šesto kuna? A nekad je koštao dvi thi mahke.
aj bok.
A zapravo ne, uopće ne. Majke su tad bile hit u glavi, a znak invalida nekako oduvijek simpa. (Jel ovo nakaradna konstatacija?). E a jesam spomenula da nas je onaj nakaradni stolić izašao šesto kuna? A nekad je koštao dvi thi mahke.
aj bok.
