LIKAC FRIKAC iliti BITI RODITELJ

Uvijek sam znala da ću jednog dana imat djece. Točnije, htjela sam to. Ne tada kada sam to „znala“, nego jednog dana.

Svojevoljno sam ostala trudna sa 29.  Još sa 27 sam bila miljama daleko od toga. Npr. u Crnoj Gori. Na jednom super koncertu. Jednom od onih nemosh-vjerovat putovanja, od trenutka kad smo kupile karte do trenutka kad smo za neiskorištene autobusne karte uspjele dobiti povrat novca. Nas tri.

Da pređem na stvar, jednu smo izgubile netom što smo ušle na koncert, a nas druge dvije tuke smo se gotovo cijelu večer trpale i gurale u gooooomili natiskanih ljudi, pokušavajući se što više približit bini, dok smo za isto to vrijeme u svojim džepovima imale ulaznicu za ugodno popunjeni fan pit. Za koji nismo shvatile da se u njemu ne nalazimo. Mislim, shvatile smo, pred kraj koncerta. I to zato što smo trebale na wc. Grlo se močilo, Red bul se točio...
U fan pitu nas je, logično, cijelu večer i čekala i očekivala naša prva frendica, sama. Ispočetka je zer'cu bila napižđena na nas, ali zanemarivo naspram količine našeg idijotizma, mene i ove druge frendice, jel!?

Ponekad zbog takvih i sličnih i brojnih scena u mom životu (koje kao ne priliče ulozi roditelja) pomislim da je to možda razlog zašto još uvijek u čudu gledam u tog malca. Likca koji je kao moj sin. 

Ali to nije sve! 

Moj MUŽ je njegov OTAC!?

S druge strane, postoje ljudi koji ne znaju tu stranu moje „osobnosti“, kao npr. moja mama, kojoj je jednako tako teško pojmit mene kao majku, njega kao mog sina itd. 
Oh how lovely!

S treće strane, jedna moja frendica se i nakon 7 godina strese kad ju mala nazove mamom...

Enivejs... malac je bio jedna od ružnijih beba u rodilištu. Fakat. Jedna od prvih posjeta u bolnici završila je sa S tužnom facom kak mu je sin jjjuužžan. :D

Nakon ne znam ti koliko sati „prirodnog“ poroda bez epiduralne anestezije, izašel je T., smežuran i čunjoglav. Na toj maloj staračkoj glavici svaki dio je bio preizražen. Počevši od nasljedstvom modificiranog nosa, preko ušiju, usta… itd, itd. 

Jedino je ono što je trebalo biti veliko bilo malo.

Nakon par mjeseci počinjao je izgledat normalno, a danas me ljudi redovno pitaju jeli curica ili dečko. Kao sladak je kao curica. Ili kao ima frčkice kao curica. Ili kao nosi šarenu robicu, kao curice. Nemam pojma što od navedenog. 
Što se tiče ponašanja, tu je uvijek bio za poželjeti. A da ne pričam o osobnosti. Dijete koje je nasmijati na glas čista umjetnost.