Birzdej boj

Imali smo ročkas. Zapravo T je imao ročkas. Svoj prvi ročkas. Moj prvi sin. Djetetov prvi ročkas najbitniji je roditeljima. Svi ostali su puno bitniji djetetu.

Uvalili smo se kod staraca u stan.. kod nas nebi stali ti svi gosti, svirači, fotografi, plate, torte…pa je ovako to bilo puno lagodnije. ajmo reć! Bilo nas je 30ak mislim.

Mali nam je rodom polu ercegovac polu slavonac, ćaća menažer pa se ima svašta domaćeg i finog! Naravno, isključivo svinjetina na meniju. I to sušena. Oš sekice, pekice, kobase, divlje svinje, pršut… Nema šta nema! 

Jednom dragom frendu koji jako puno voli papati sam naredila dijetu od ponedjeljka da se može raspustit u subotu, a on je u svom perverznom umu odredio i stopu prezasićenosti – bit će toliko klope da ćemo se moć gađat mesinom... Na kraju se na roćkasu pojavio u trenirci, maksimalno opušten, premda je znao da nije baš po peesu što bi se reklo, al čovjek je jednostavno želio biti slobodan - "...i ja sam jeo i jeo i bilo me sram al sam htio još, još..." Tko bi mu zamjerio?

Imali smo tortu s T najdražim životinjama koje je, kad ih je ugledao, samo redom počeo stavljat u usta (dobro ajde u neke je čak i pogledao)… onda je uvalio i ruku u tortu.. i tak.. mislim si ja – jadni gosti.. al opet bolje T nego ona baba s jubitubija!

Malac je dobio takve poklone da kad bi mene osobno poslali u dućan odabrat štooooo goood želim, ja nebi sama bolje izabrala! Što je fakat čudno.. ja da nešto nebi najbolje!? Hm!

Našao se tu i profesionalni fotograf tzv.  Slikač. Onaj frend iz prošle priče je odradio The job. Starci su taj tjedan imali godišnjicu braka (više ne brojimo koju) pa smo se eto ovom prilikom svi kao obitelj, roditelji i njihova djeca, uslikali iz ruke profsijonalnog Slikača.  Kad nam se moj nećak, a sestrin sin pokušao uvalit na fotku samo smo ga svi skupno (da ne kažem) bešćutno odgurnuli nogama iz kadra.

Moj tata je imao guslački performans… Klasika Badnjaka. Samo ovaj put smo u našu umjetnički nadarenu obitelj dobili (dobro T je dobio...okeej!!) – ni manje ni više nego bubnjeve! Skoro kao prave! Da ne kažem da stari ima i gitaru koja je savršeno raštimana - dakle, ne može se uštimati. I onda je brat preuzeo stvar u svoje ruke, okupio dječurliju oko sebe, rasporedio ih po instrumentima (bio je još tu i ksilofon) i rekao neka udaraju/sviraju što jače/bolje znaju, sam se dohvatio gitare i srčano udarajuć odvalio iz sveg glasa gangu – HOĆEMO LI GUSLE ZAGUSLIIITII… (jebga ne znam dalje stihove!). Mi smo krepali od smijeha. A da, T je za to vrijeme ne trepćući pio svoju bočicu.

Tulum se odužio do kasnih večernjih sati... tipa do 22h kada moj tata mora ići spavati. Pa smo se onda nekolicina nas, onaj frend koji voli papati (btw.M se zove) i njegova djevojka preselili kod nas u stan. I T ofkors. I M-ova cura se zove M. m. Malac je zaspao što bi se reklo ko beba, a neću se uopće prisjećati večeri i večeri prije (i poslije!!!) toga kada NIJE spavao…  Tu večer nije mu smetalo ni M-ovo standardno deranje, ni mjuza na kompu, ni smijanje… ama baš ništa. 

Četveročlani sastav M&m i I&i (MImi?) nastavio je dalje u veoma opuštenom tonu, malo dotjerivanja u red nakon napornog tjedna... i o čemu mladi 3-ineštogodišnjaci, između ostalog što tračaju, pardon, samo kometiraju druge, pričaju u ovakvim situacijama doli o otvaranju privatnog bizmisa. Našem frendu M je npr. životni san otvoriti vlastiti fast food-ić i to po mogućnosti kraj neke škole ili sl. ustanove. On zna da je s time svima smiješan. I sebi je. Al to baš želi.

Btw naši frendaći M&m, em su čokoladni em su u boji, em su i naši bivši cimeri. Svojevremeno smo svi skupa i još pregršt drugih ljudi živjeli u jednoj komuni na zapadu grada. West side story. Tako da smo tu večer sa zadovoljstvom ugostili naše bivše cimere na spavanju jer su bili pre… da bi došli do svoje kuće.

Ova priča ima i svoj vrhunac kada se M u jednom trenutku pred jutro probudio i počeo histerično-zarazno smijat. Taj smijeh se orio stanom i nagonski te vodio da se počneš smijat. Ja sam se u snu počela smijat!?!, a kad sam se probudila nisam mogla vjerovat da se lik smije!?! Tako smije! I taj smijeh je trajao i što je više trajalo to je njemu bilo sve smješnije i nije se mogao prestat smijat ni on sam ni mi svi skupa s njim. Moj muž S i naš sin T nisu se smijali. Jel. Bolesno. Ujutro nas je on onako dječački zbunjeno i u čudu gledao kad smo mu prepričavali. Frajer nema blage veze o tome! A baš šteta jer da zna, baš bi mu bilo smiješno. 

Eto… All in all, fo mi - it woz helovabrzdej. For maj sweet birzdej boj!

Šaljemo vam pusu T i ja. I slavonsku platu.

Koleđice mokasinke

Imala sam djevojačku. Mislim ne ja. Moja kuma. Ja sam trebala organizirati ludu zabavu. Tako da ne griješim kad kažem da sam imala djevojačku. Možda samo malo zbunjujem sugovornika.

Uglavnom, bez znanja naše mlade, odlučile smo se maskirati. U frajere. Muškarce. Brkate muškarce. Potrefilo se doduše sa stvarnim fašničkim mjesecom. Nebitno. Cilj je bio sprdačina. Nakaradnost. U tome nam je pomogla moda 80ih i 90ih godina koja je uvijek je bila tako inspirativno komična…

U cijeloj priči postoje dvije cake. Prva, trebaš ti danas nabavit autohtonu oblekicu, staru minimalno 15ak, 20 godina. Takvo je doba da se ništa više ne čuva. Mame, tetke, babe, svekrve, zaove pobacale su sve te dragocjenosti od svojih muževa, očeva, braće koje bi mogle poslužiti. Druga stvar na koju treba paziti je da pri nabavi trebaš biti oprezan jer danas jastučići na sakoima ili šarene kravate više nisu toliko smiješne kao što su bile prije par godina…

Srećom imala sam asa u rukavu. Uskočio je frend sa sličnim smislom za humor, ljubitelj i pasionirani kolekcionar trash odjeće. Takav istančani modni izričaj zaštitni je znak i neizostavan dio njegovih umjetničkih nastupa/istupa.

Osim toga, nabasala sam i na kvartovski second hand shop u kojem sam potrošila 150 kn, a izašla sam s pune dvije vrećetine robe. Svakakvih dragulja tamo sam našla. Guess trapke, visoki struk, very sexy. 5 kuna. Bordo sako katoličkog koleđa. 10 kuna. Samo za predodžbu…

Od silnog izbora, na kraju sam se odlučila na kombinaciju svekrovog starog odijela. Primjerak koji je ostao za naslijeđe. Šarena košulja. Dlake na prsima. Bijele čarape. Vlastite mokasinke. Ja sam Kamiondžija.

Jedna frendica obukla je gore spomenute trapke. Guess. Roza košulja. XXL veličina. Uvučena u hlače. Ona je Gej. Iz Francuske.

Treća je imala katolički sako, muževe stare hlače i retardiranu facu. Direktor Jugoplastike.

Direktor je majstor za mejkap tako da nas je uistinu, uistinu transformirao u nove osobe. Kuma je postala kum. Fenomenalno vjerodostojan. Ne vjerujem da rezultat ima ikakve veze s mojim genskim predispozicijama. Direktor je fakat majstor za šminku.

Fascinantno je da su mi svekrove hlače stajale kao salivene. U struku jel. Bez ikakve potrebe za remenom. Još je fascinantnije kako su moje moderne cipelice, koje nosim u pravom životu i koje sam ne tako davno kupila, izazvale interes/zgražanje od strane nekoliko djevojaka. Naime, jako su im se „svidjele“ i nije im bilo jasno gdje sam uspjela nabavit TAKVE mokasinke!? Pih! Neki baš nemaju smisla za ukus...

Bilo je još tu nakaradnih primjeraka za tulum na kojem se ne možeš pogledat međusobno a da ne umreš od smijeha. Tulum ugodno preneraženih pogleda cura koje te nisu nikad vidjele. A znaju da si žensko. Tulum na kojem želiš ispalit tisuću fotki jer jednostavno ne vjeruješ da si to ti. Čuđenje koje nikako ne prestaje... Tulum na kraju kojeg si ipak jadan nesretan jer si toliko vjerno ružan da te nitko u gradu ne želi niti pogledati. A ti umiljatim pogledom pokušavaš ljudima u prolazu objasniti: Aaaaaaali ja sam curaa!





Poslano s mog Iphone uređaja. A čijeg drugog?

Počela sam nadobudno pisat dnevnik svom prvom djetetu. Ne sad doslovno dnevnik, nego nešto između "radosnice" i pravog dnevnika. Ono, obilježavanje nekih događaja kroz priču.

Kao njemu. Njemu će to bit super jednog dana čitat. jea rajt. Ali zapravo pišem to sebi jer mi je pamćenje toliko kratko da se niti svog vlastitog poroda ne sjećam. Tzv. najtraumatičnijeg dana u životu…

Uglavnom koristila sam rečenične konstrukcije kao ja se obraćam djetetu- bio si sladak, mileni, ovakav, onakav.. al malo bljuv zvuči.za širu publiku i moj ukus.

Pa sam eto dlučila promijeniti uloge ili lica..nemam pojma..i pisati dnevnik u 3.licu. o Nama.iz moje riblje perspektive.

Gledam oko sebe i mislim si pa svi pišu blogove, uvijek sam to željela samo nikad nisam znala o čemu bi pisala. Uvijek je nešto falilo. Pa evo sad barem imam materijala koji bi htjela ostavit na "papiru"..(sebi)..nije da prije ovoga materijala nije bilo!! nije se pisalo!

I tako.. ko o čemu ..ja o djetetu. Bull shit. ja o sebi. o mom djetetu. o mojoj obitelji. Ja o Ja. Eto.

Parafrazirajući izjavu bivšeg diše iz naslova gdje on na smartfonovsku nebulozu „poslano s mog ajfon uređaja“ nadodaje a da čijeg drugog, završila bih svoju prvu misao – pušten blog o meni. A da kome drugome?