Počela sam nadobudno pisat dnevnik svom prvom djetetu. Ne
sad doslovno dnevnik, nego nešto između "radosnice" i pravog dnevnika. Ono,
obilježavanje nekih događaja kroz priču.
Kao njemu. Njemu će to bit super jednog dana čitat. jea rajt. Ali
zapravo pišem to sebi jer mi je pamćenje toliko kratko da se niti svog
vlastitog poroda ne sjećam. Tzv. najtraumatičnijeg dana u životu…
Uglavnom koristila sam rečenične konstrukcije kao ja se
obraćam djetetu- bio si sladak, mileni, ovakav, onakav.. al malo bljuv zvuči.za širu publiku i moj ukus.
Pa sam eto dlučila promijeniti uloge ili lica..nemam pojma..i
pisati dnevnik u 3.licu. o Nama.iz moje riblje perspektive.
Gledam oko sebe i mislim si pa svi pišu blogove, uvijek sam
to željela samo nikad nisam znala o čemu bi pisala. Uvijek je nešto falilo. Pa evo sad barem imam
materijala koji bi htjela ostavit na "papiru"..(sebi)..nije da prije ovoga materijala nije bilo!! nije se pisalo!
I tako.. ko o čemu ..ja o djetetu. Bull shit. ja o sebi. o mom djetetu. o mojoj obitelji. Ja o Ja. Eto.
Parafrazirajući izjavu bivšeg diše iz naslova gdje on na
smartfonovsku nebulozu „poslano s mog ajfon uređaja“ nadodaje a da čijeg
drugog, završila bih svoju prvu misao – pušten blog o meni. A da kome drugome?
Nema komentara:
Objavi komentar