Koleđice mokasinke

Imala sam djevojačku. Mislim ne ja. Moja kuma. Ja sam trebala organizirati ludu zabavu. Tako da ne griješim kad kažem da sam imala djevojačku. Možda samo malo zbunjujem sugovornika.

Uglavnom, bez znanja naše mlade, odlučile smo se maskirati. U frajere. Muškarce. Brkate muškarce. Potrefilo se doduše sa stvarnim fašničkim mjesecom. Nebitno. Cilj je bio sprdačina. Nakaradnost. U tome nam je pomogla moda 80ih i 90ih godina koja je uvijek je bila tako inspirativno komična…

U cijeloj priči postoje dvije cake. Prva, trebaš ti danas nabavit autohtonu oblekicu, staru minimalno 15ak, 20 godina. Takvo je doba da se ništa više ne čuva. Mame, tetke, babe, svekrve, zaove pobacale su sve te dragocjenosti od svojih muževa, očeva, braće koje bi mogle poslužiti. Druga stvar na koju treba paziti je da pri nabavi trebaš biti oprezan jer danas jastučići na sakoima ili šarene kravate više nisu toliko smiješne kao što su bile prije par godina…

Srećom imala sam asa u rukavu. Uskočio je frend sa sličnim smislom za humor, ljubitelj i pasionirani kolekcionar trash odjeće. Takav istančani modni izričaj zaštitni je znak i neizostavan dio njegovih umjetničkih nastupa/istupa.

Osim toga, nabasala sam i na kvartovski second hand shop u kojem sam potrošila 150 kn, a izašla sam s pune dvije vrećetine robe. Svakakvih dragulja tamo sam našla. Guess trapke, visoki struk, very sexy. 5 kuna. Bordo sako katoličkog koleđa. 10 kuna. Samo za predodžbu…

Od silnog izbora, na kraju sam se odlučila na kombinaciju svekrovog starog odijela. Primjerak koji je ostao za naslijeđe. Šarena košulja. Dlake na prsima. Bijele čarape. Vlastite mokasinke. Ja sam Kamiondžija.

Jedna frendica obukla je gore spomenute trapke. Guess. Roza košulja. XXL veličina. Uvučena u hlače. Ona je Gej. Iz Francuske.

Treća je imala katolički sako, muževe stare hlače i retardiranu facu. Direktor Jugoplastike.

Direktor je majstor za mejkap tako da nas je uistinu, uistinu transformirao u nove osobe. Kuma je postala kum. Fenomenalno vjerodostojan. Ne vjerujem da rezultat ima ikakve veze s mojim genskim predispozicijama. Direktor je fakat majstor za šminku.

Fascinantno je da su mi svekrove hlače stajale kao salivene. U struku jel. Bez ikakve potrebe za remenom. Još je fascinantnije kako su moje moderne cipelice, koje nosim u pravom životu i koje sam ne tako davno kupila, izazvale interes/zgražanje od strane nekoliko djevojaka. Naime, jako su im se „svidjele“ i nije im bilo jasno gdje sam uspjela nabavit TAKVE mokasinke!? Pih! Neki baš nemaju smisla za ukus...

Bilo je još tu nakaradnih primjeraka za tulum na kojem se ne možeš pogledat međusobno a da ne umreš od smijeha. Tulum ugodno preneraženih pogleda cura koje te nisu nikad vidjele. A znaju da si žensko. Tulum na kojem želiš ispalit tisuću fotki jer jednostavno ne vjeruješ da si to ti. Čuđenje koje nikako ne prestaje... Tulum na kraju kojeg si ipak jadan nesretan jer si toliko vjerno ružan da te nitko u gradu ne želi niti pogledati. A ti umiljatim pogledom pokušavaš ljudima u prolazu objasniti: Aaaaaaali ja sam curaa!