LIKAC FRIKAC iliti BITI RODITELJ

Uvijek sam znala da ću jednog dana imat djece. Točnije, htjela sam to. Ne tada kada sam to „znala“, nego jednog dana.

Svojevoljno sam ostala trudna sa 29.  Još sa 27 sam bila miljama daleko od toga. Npr. u Crnoj Gori. Na jednom super koncertu. Jednom od onih nemosh-vjerovat putovanja, od trenutka kad smo kupile karte do trenutka kad smo za neiskorištene autobusne karte uspjele dobiti povrat novca. Nas tri.

Da pređem na stvar, jednu smo izgubile netom što smo ušle na koncert, a nas druge dvije tuke smo se gotovo cijelu večer trpale i gurale u gooooomili natiskanih ljudi, pokušavajući se što više približit bini, dok smo za isto to vrijeme u svojim džepovima imale ulaznicu za ugodno popunjeni fan pit. Za koji nismo shvatile da se u njemu ne nalazimo. Mislim, shvatile smo, pred kraj koncerta. I to zato što smo trebale na wc. Grlo se močilo, Red bul se točio...
U fan pitu nas je, logično, cijelu večer i čekala i očekivala naša prva frendica, sama. Ispočetka je zer'cu bila napižđena na nas, ali zanemarivo naspram količine našeg idijotizma, mene i ove druge frendice, jel!?

Ponekad zbog takvih i sličnih i brojnih scena u mom životu (koje kao ne priliče ulozi roditelja) pomislim da je to možda razlog zašto još uvijek u čudu gledam u tog malca. Likca koji je kao moj sin. 

Ali to nije sve! 

Moj MUŽ je njegov OTAC!?

S druge strane, postoje ljudi koji ne znaju tu stranu moje „osobnosti“, kao npr. moja mama, kojoj je jednako tako teško pojmit mene kao majku, njega kao mog sina itd. 
Oh how lovely!

S treće strane, jedna moja frendica se i nakon 7 godina strese kad ju mala nazove mamom...

Enivejs... malac je bio jedna od ružnijih beba u rodilištu. Fakat. Jedna od prvih posjeta u bolnici završila je sa S tužnom facom kak mu je sin jjjuužžan. :D

Nakon ne znam ti koliko sati „prirodnog“ poroda bez epiduralne anestezije, izašel je T., smežuran i čunjoglav. Na toj maloj staračkoj glavici svaki dio je bio preizražen. Počevši od nasljedstvom modificiranog nosa, preko ušiju, usta… itd, itd. 

Jedino je ono što je trebalo biti veliko bilo malo.

Nakon par mjeseci počinjao je izgledat normalno, a danas me ljudi redovno pitaju jeli curica ili dečko. Kao sladak je kao curica. Ili kao ima frčkice kao curica. Ili kao nosi šarenu robicu, kao curice. Nemam pojma što od navedenog. 
Što se tiče ponašanja, tu je uvijek bio za poželjeti. A da ne pričam o osobnosti. Dijete koje je nasmijati na glas čista umjetnost.

Prolaze dani, prolaze ljudi, lica… To nam je bila jedna od top pjesama prvih dana. Kao uspavanka. I stvarno, prolaze ti dani, gledaš ga svaki dan. I taj svaki dan se pitaš ko je sad ovaj tu!? Ne poznaš ga. On je netko skroz novi - a ti si mu sve!? Pokušavaš zamislit kako to drugima izgleda!?  Tvoje mladunče. Živo biće.

Živiš s tom spužvom i samo u jednom trenutku shvatiš da je počeo uzvraćat. Mjesecima je nijemo pratio moje svakodnevne performanse, kad sam npr. ko idiot tisuću puta kimala potvrdno glavom i govorila daa,daa, a-haaaaaa. Sad on meni na pitanja za koja ima potvrdan odgovor kima glavom i „izgovara“ mmmm-hm! Uvijek specifičnom intonacijom, uzlazno veselom. Ni slučajno DA. Samo mmmmmmHm. Ili izgovori cijelu rečenicu, citiram: hmm hmmm mh hmm mmh!? Govorom se, eto još uvijek ne služi, ali nije mu ni potreban jer mi veoma koncizno i precizno da do znanja (djelima) kako zna ŠTO hoće i način na koji to može postići. Primjerice, kad mi u snu tutne dudu ravno u nos tako da ne mogu niti pomislit igrat igru pravi se... Instant šah mat.

Ponekad ugledam neko slatko dijete koje me baš jako podjseća na moje dijete, i samo me najednom opizdi neki val emocija, suza u oku, toplina oko srca i te spike.  To je valjda onaj filing - moraš ga proživjet da bi ga znao doživjet. Ili obrnuto.

Imam ispred sebe to čudo prirode koje je tu odsad pa do zauvijek, radi kojeg sam svom dosadašnjem lagodno-egocentričnom modus vivendiju rekla pa-paa, potpisala na doživotnu robiju bez slobodnih popodneva, bez izležavanja, bez spavanja, bez mamurnih jutara… iiiitd.iiiitd.

Ali kad čovjek doživi da ga netko može uvijek povući u pozitivu, tko ga može istovremeno na taj način dovodit do ludila i tako oduševljavat!? 
Tko ti to može u snu stavit svoje smrdljive noge na lice ili ti namjestit guzicu pod nos i onako slatko prducnut, a da ti pritom u svemu tome uživaš, a kad nisi blizu toga čak ti i fali!? Sve to?

Priča moja mama kako je bila u parku gdje su se neke curice igrale u pijesku, gradile dvorac, najednom je samo dojurio jedan malac i raznio im sve što su gradile. Kad ga je mama pitala zašto je to napravio, rekao je da je htio vidjet "čajojiju". Što reći osim - aaawwwww!

Što vrijeme dalje prolazi život je sve zanimljiviji, dani ispunjeniji.. Imaš privilegiju sa svojim djetetom ti ponovo biti dijete i svoja popodneva provoditi u bezbrižnoj igri. Navečer ti bude krivo što mora ići spavati jer si sad ti taj koji bi: Još! Opet! Kad se slegnu strasti i transformiraš se natrag u odraslu osobu, shvatiš da je upravo TO ono što, gdje, s kim, kako itd. želiš biti/raditi. 

Heh, to je taj mali likac. Likac frikac. Još jedan od nas frikaca. Čovac koji pred mojim očima, uz mene odrasta.

Ovaj put, namjesto konstantnog parafraziranja, završavam citiranjem citata jednog frenda koji kaže: if you have to ask, you'll never know.

Ilitiga po naški – ništa nemam ako nemam te…

Pusa.

http://www.youtube.com/watch?v=HKdJ-Ul1E3M 

P.S. Volim se ja i dalje ponekad opustit i onako malo uredit za prijatelje i sa prijateljima!!! Da nebi bilo zabune.