Iiiii
vratili smo se! Živi i zdravi! Safe and sound.
We didi it!
Taj famozni put na Island! The fiVe of us!
Trebalo je
preživjeti divljinu i pustoš i šest dana provesti vozeći se u autu s još
četvero ljudi, obilazeći krug oko otoka. Cca 2000 km. Ali kako ono vele, strah
od nepoznatog događaja gori je od samog događaja…
Ekipa je
više-manje poznata, čokoladni i u boji, i jedan pridruženi stari/novi član,
poznatiji kao H. Ili onaj V iz fiVe. Jedan od blizanaca; rođen na isti datum kad i m; obrnutog datuma od S,
mjesec isti. Čisto malo za informaciju, par nebitnih podataka.
Išli smo s
punom zimskom opremom provesti 6 dana ljeta na Islandu.
M se odmah
pitao tko bi normalan tako želio provest godišnji!?
Zakaj ne!?
Ic samting totali difrent!
Letovi redom
nisko budžetnim avio kompanijama, auto diesel, smještaj max 30€/osobi, hrana
smeće. To se zove cutting budget. Iliti Štekeri on the roid. Main roid 1!
Sve je bilo
žrtva kresanja budžeta pa smo tako npr. odlučili nositi svoje vreće za spavanje
umjesto negdje plaćati posteljinu. U početku smo, naivno, mislili kupiti vreće
(one od 100kn max), no naposljetku smo ipak pribjegli posuđivanju. Osim
vrećama, kufer za dole smo natrpali trajnom hranom - mesnim doručcima,
raznolikim paštetama, ribljim konzervama, hašeima i goveđim raguima. Čak smo nešto
uspjeli i vratiti!
Problematična
je bila ručna prtljaga koja nam je bila prekrcana, a time i preteška za stroga
pravila low cost kompanija. Međutim nema te zamke koju jedan tipični Balkanac
neće sa zadovoljstvom pokušati izbjeći. Ako se pritom sistem treba zajebat,
zadovoljstvo je to i veće, a domišljatost ingeniozna.
Najzabavnije
je bilo na londonskom aerodromu odnosno chek-inu za Reykjavik. Maksimalna
dopuštena kilaža je bila 8kg, a mi smo redom imali 9kg naviše. Uvjerljivo prvo
mjesto držao je M, koji je, osim što
je imao najviše najveće odjeće (čak i više od svoje ženske polovice), „morao“
nositi i službeni laptop koji sam teži 5kg. Uz to je još ponio nekoliko
trenirki, par traperica, majica dugih, kratkih… Ma ono, čovjek je želio biti
spreman na sve!
Izazov je
dakle bio pred nama. Tko ne riskira ne profitira! Mirno smo se povukli sa
strane, u blizinu vage, rastvorili kufere i krenuli na posao. Sve što se dalo
potrpati u džepove smo potrpali, sve što se dalo navući na sebe i oko sebe (po
mogućnosti sa džepovima!) smo navukli. Bio je već kasni let pa nije bilo baš
puno znatiželjnih pogleda uperenih u nas. Osim pogleda aerodromskih
zaposlenika.
Svačije
stvari su bile po svima. Takvi natovareni smo još samo trebali proći rendgen.
Hoćemo li uspjeti?
Tko ne iskuša ovakve egzibicije nikada zapravo ne sazna
dokle sežu one interesantne, nepisane granice. A vjerojatno ima i one - sreća prati hrabre.
Ili budale. Hrabre budale.
Znači, ako ste se oduvijek pitali smijete li ući u
avion noseći na glavi majicu s kapuljačom, u čije ste rukave na primjer smotali
traperice i ugurali tenisice, odgovor je da! Glatko prolazi čak i britansku
policiju! Isprobano! Balkanci-Svijet: 1-0.
S prvom
pobjedom u rukama, sletjeli smo na islandsko tlo, na aerodrom Keflavik u
blizini istoimenoga grada, oko 23h po lokalnom vremenu (dva manje nego u
Domovini), vani je bio lagani sumrak, kiša, vjetar, hladnoća.
Obećavajuće.
Ne.
Inače,
islandsko vrijeme je poznato po svojoj prevrtljivosti u svakom mogućem pogledu
pa smo vjerovali da će biti bolje. Kvragu, pa ljeto je!?
Gubili smo
se po zgradi aerodroma pokušavajući naći kontrolu, i kad smo ju napokon našli,
imali smo poseban doček. Bilo je: Follow
me. Nismo imali blage veze što se dešava. Bojali smo se da nije radi uvoza
prehrambenih namirnica. Samo to ne!!
Ipak nije
bilo radi hrane. Par dana prije našeg dolaska Islanđani su se baš riješili
nekih nesretnih azilanata, čudnog li čuda, riječ je bila o Hrvatima, pa su se
lagano uzvrpoljili kad su skužili da dolazi još pet novih. Istim avionom!? Are we reliving it?!?
Ma neee,
nismo mi ti… Mi smo samo skupina priprostih Štekera koji, O Kontrer, žele čim
prije pobjeći s tog skupog otoka.
Dođoh, vidjeh, pobjegoh…
To be continued...
Nema komentara:
Objavi komentar