Očekuj neočekivano

Kao i svi normalni kršćani proslavili smo i ove godine Uskrs, taj najvažniji kršćanski blagdan. Bili smo u punom sastavu, kako veli S – napokon cijela obitelj na okupu. Naime, udomili smo za vikend našu dragu Mt.

Ravnopravno smo se podijelili oko klopice, ona je donijela samo ogromnu domaću pincu, komad domaće slavonske šunke, domaće mlade kapule, domaćeg vina, crnog i bijelog, a mi smo pridonijeli domaćim jajima iz dućana, domaćim sirom i vrhnjem sa kioska i seljačkim oblatnama (koje S jako voli).

Oblatne su ispale preslatke. Dok sam mazala kremu ponovila sam naglas nekoliko puta kako su oblatne preslatke. Preslatke su. Shit. Preslatke su. Kako nije bilo S nikakve reakcije, morala sam reagirat na tu nečujnu provokaciju i pitat ga izravno jel on nema baš nikakav komentar na moje ponavljanje „preslatke su“!? On me na to klasično-muški-zbunjeno pogledao i za par trenutaka izrazio svoju iskrenu zahvalnost, citiram – a što da ti kažem na to… Hvala ti što su ti ispale preslatke. Bila sam jako zadovoljna odgovorom. Retardirano pitanje traži jednak takav odgovor.

Tradicionalni blagoslovljeni uskršnji doručak nas mlade 30inešto godišnjake uobičajeno dočeka na stolu kad se probudimo oko podne, mamurni. Za to se pobrine nečija mama.

Kako smo ovaj put bili baš baš prepušteni sami sebi, nije nam bilo druge nego glumiti te iste mame. Bila sam jako ponosna na nas. Bili smo tako odrasli. Odgovorni. Ustali smo se ujutro iako se sat pomicao unazad, spremili se, kako nalažu pravila nismo ništa stavili u usta i zaputili se s djetetom na blagoslov hrane i misu.

T je naravno brijao okolo, vrludao u šumi nogu, zavirivao u svaku vrećicu/košaru koja mu se našla na putu, gledao tuđe kišobrane, rastopio se kad bi vidio djecu. Vrhunac svega je bio kad je došao do jednog dječaka, raširio svoje rukice i zagrlio ga, onako baš od srca, okrenuo se i nastavio dalje sa svojom istraživačkom misijom.

Blagovali smo taj fini blagoslovljeni doručak, netko manje, netko više, ne bih sad nikoga htjela posebno prozivati ako je možda malo više pojeo (možda ja!?). Budući da smo menu-om pokušali simulirati slavonsko podneblje, za ručak smo/sam pripremala najfiniji dio svinjice, po prvi puta u svom životu. Iako imam averziju prema svinjetini i mesu općenito dok ga pripremam, moram priznat da je ovaj najfiniji dio svinje stvarno fin! Čak i meni bio. A i mojoj punoj obitelji takođee.

Popodne su nam se najavili na kavu kumovi M&R, i Gospođa Um. Moja sestra je zvala, ne mene već mog muža, samo da pita šta mi radimo, šta smo jeli, kako smo to pripremili, otkud nam, jesmo li bili na misi, u kojoj crkvi, jesmo li sjedili, di smo stajali, šta T radi, kakav nam je plan…itd. Moj muž inače jako voli moju obitelj, kako on od milja kaže - A-i. I sva naša pitanja.

Taman što smo ručali došli su nam M&R. Nismo uspjeli ljude niti ponudit kavom kad je počelo.

Otvaraju se vrata od dnevne sobe, oni ulaze. Jedan po jedan. A-i.

Naime, moj tata je vlasnik stana u kojem mi živimo pa shodno tome on ima i ključ od tog istog stana, a shodno tome ima i punopravno ovlaštenje upasti nenajavljen, u bilo kojem trenutku, ne uzimajući u obzir eventualno nečiju privatnost. A nama je, eto, to na primjer skroz normalno. Jedno vrijeme sam se bunila da barem nazove, makar minutu prije ili pošalje poruku da je u blizini. To ga je jako uvrijedilo i svaki put kad bi ja došla kod njih on bi mene provocirao šta ja radim tu i zašto se nisam najavila da ću doć. 

A šta ćeš. Tejk it ot liv it. Njegov stan, njegova pravila.

Mama, tata, sestra, muž, djeca. Tihi vrebači. Čak ih nismo čuli na hodniku da prilaze. Samo scena upadanja u sobu i naši zbunjeni pogledi. Njihove ruke pune vrećica, nose iz svojih kuća sve jestivo što su imali – šunke, sira, jaja, hrena, janjetine, vina, mineralne, rakije, kolača… Ništa ih ne može iznenadit.

M&R se jadni pogledavaju, neugodno im što „smetaju“, ja se zbunjeno ispričavam da nisam znala za ovu najezdu, A-i zauzimaju svoje pozicije, M&R završavaju zbijeni u kutu kauča…

No, ubrzo smo svi opustili, a pridružila nam se i Gospođa Um. Ona nema ključ od našeg stana.

Najednom zvoni staroj mobitel. Sve nam je jasno. Brat zove! Di ste? Evo u S, dolazite! Stižemo.

Brat, žena, djeca.

Ugodno četveročlano uskršnje dopodnevno chillanje neočekivano se pretvorilo u sedamnaesteročlani popodnevni tulum. Na nepunih 50 kvadrata. Vrijeme odmiče, toči se vino, rakija, daj malo i pive, baš mi paše, djeca tankaju kolu, urliču, razbacuju, igraju graničara… Ma divota. Vrijedi ona stara – di čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna.

Ipak su u jednom trenutku odlučili otići svojim kućama, i to poprilično rano, tipa kad je T pomalo počeo padat s nogu od umora. Ja sam im se zahvalila što su došli, a oni su se zahvalili što smo ih primili. Kao da smo imali drugog izbora!?

T je uživao. Preskočio je popodnevni spavanac tako da je fizički bio pripremljen za ono što je tek slijedilo – M&m. Nije gotovo dok nije gotovo. Neočekivano, ali najavljeno. Naime, naš frend M iz Istre, po struci građevinac, taj je tjedan bio baš u Istri na terenu pa je do zadnjeg bilo neizvjesno hoće li moći doći ili ne. Ipak su se zaletili do nas.

Guštamo Mt i ja na balkonu, pridruži nam se M, pričamo o lijepom vremenu, pitam ga ja kad si došao, kaže on danas popodne. Kažem ja Nije lako vama terencima, misleći čovjek jadan na blagdan radio, putovao… Da... U petak sam došao doma (kod mamice op.a), izašao van, razbio se ko svinja, subotu prespavao, u nedjelju se nažderao i poslije ručka krenuo za ZG. Oboje zaključimo da stvarno nije lako njima terencima. A pogotovo ženama terenaca.

M&m su bili iznenađujuće kratko, toliko kratko da nisu uopće stigli zauzet čelne pozicije na kauču. Doduše, Mt je bila prepreka koja se nije dala – sa najvećim jastukom na najboljem dijelu kauča ležala je tiho kao bubica, neprimjetno postojala, da joj se slučajno tkogod ne bi obratio, ne daj bože ju inkomodirao. To je skroz pobrkalo m planove koja se nikako nije mogla namjestit za svoj uobičajeni Zzzz-status u gostima (iako je u prethodna 24h prije toga spavala cca 16h). Kasni dolazak, terenska iscrpljenost, alkohol sa malo promila, nemogućnost poštenog ležanja, srdačnost domaćina… sve su to čimbenici kojima smo se uspjeli riješiti gostiju u neko pristojno doba. Noći. Fjuhh.

Duuuug je bio taj dan, veseo i bogat. Taj naš prvi odrasli Uskrs.